Tajland

Ostavljajući prašnjave puteve iza sebe, pred nama se otvorila raskoš ulica Bangkoka, najposjećenijeg grada u 2013 godini, tajlandskog «Grada anđela». U Sukhumvitu odnosno jednoj od dvije glavne ulice Bangkoka, među brojnim turistima bili smo smješteni i mi. Hotel Ambasador, Soi 11 i zabava, zabava…tu je doslovno sve što trebate dok ne pustite pipke po okolnim Soima….

Već istu noć omastili smo brke za vrlo male novce, jer je ulična hrana zaista jeftina, ukusna ali i žestoka, taman po mom ukusu! Izbor od ražnjića pilećeg mesa, čak i hrenovki za one željne «normalne» hrane do zanimljivih nedefiniranih zajogajčića. Princip je slijedeći, ako želiš zaista upiti sve mirise i okuse Thailanda proći češ mnogo jeftinije kao i u restoranima sa njihovom domaćom kuhinjom. Napomena: kao i u Mijanmaru, i ovdje ekipa za istim stolom nikad ne bude poslužena u približno isto vrijeme. No, to je normalno, zato što se smatra da svatko treba podijeliti svoje jelo sa ostalima, jesti sam donosi nesreću. Kad bih bila poslužena prva djelila bih (ovisi o trenutnom stanju želudca) jelo sa gladnim prstićima oko stola, a kasnije bih svoje neutažene prstiće počastila novim, tek pristiglim jelima. Svakako zanimljivo i raznoliko za sve sudionike takvog čina hranjenja. S druge strane ako želiš uobičajenu poslugu i nepcu poznato jelo jer ne podnosiš jačinu i raznolikost thai začina, neizvjesnost odlaska na wc i po glavi ti se motaju pitanja..što sam to upravo pojeo…onda češ posjetiti talijanske, njemačke i ostale «naše» restorane, dobro pojesti ali i platiti..otprilike kao i kod nas u finijim restoranima.

Cheep Charlie, kafić pod vedrim nebom, u našoj Soi 11, počastio nas je svim mogućim vrstama viskija, piva…a sve po 12 kn! Nekima čudno i neugodno, drugima zanimljivo i smiješno ali svaki četvrti stol, bilo u Charlia ili negdje drugdje bio je zauzet starijom gospodom i mladim, sitnim, nasmijanim tajilanđankama…ili tajilanđanima hehehe…

Najbrži prijevoz po Bangkoku, ako moraš ići dvije ili više stanica je Skytrain (BTS). Dvije stanice koštaju otprilike 20 bahta što je približno 4 kn ali sa sobom treba obavezno ponijeti džemper. Oni nisu normalni! Počevši od aerodroma, hotela, BTS-a, taksija…svugdje je hlađenje limitirano na 15 stupnjeva! Stvar je u tome da se klima smatra luksuzom, pa je to svojevrstan statusni simbol.

Što? Želim li pričati o noćnom životu Bangkoka? Pa želim, da. Želim pričati o ulicama gdje je promet pod stalnim pritiskom taksista, tuk-tukova, motorista i ljudi koji sjede uz cestu, pjevaju i prose. Koliko pogleda je bačeno na žene i djecu koja spavaju po ulicama kao da je to nešto sasvim normalno, a koliko je bačeno novca u košarice kraj prostrtih plahti te sirotinje? Ipak, Tajland broji tek 1% nezaposlenosti no razlika između srednjeg i visokog sloja društva jako je velika. Ma…kupite neku pametnu enciklopediju pa iščitavajte o Bangkoku…ja želim pamtiti osjećaj kako mi vjetar mrsi kosu dok se u privijam uz sitno tjelešce svog skuter-taksista i gledam iznad sebe u svjetla grada, a zvukovi motora, muzike i smijeha približavaju me stvarnosti ludila u čijem se trenutku nalazim. Ne vjerujući u prizore koje smo doživjeli izašli smo otvorenih čeljusti iz jednog od Ping Pong klubova…nismo igrali ping-pong ali smo gledali kako se igra, tu u Bangkoku…No to nije nešto što smiju čitati mlađi od 18 stoga…Nastavili smo halapljivo dalje i utonuli kat, dva iza zavjese i nabildanog izbacivača, klub kao svaki drugi. Masa stranaca pomiješana sa tim mladim, jeftinim tijelima njišu se u ritmu techna. Negdje se njišu i prateći zvukove glazbenika koji se tako stručno deru u mikrofon uz riječi Van Morrisona, a potežući pred sobom nargile u kafiću do, njišu se i vesele europske glave ne vjerujući koliko im je dobro. Nije bitno jeli jednim uhom slušaju Van Morrisona, a drugim Pittbull-a il’ neku drugu beštiju. Hodajući baš tom, najstarijom turističkom ulicom Khao San osmjehnuo mi se stari tajlanđanin, osmjehnuo mi se i sutradan..on je izgleda, dio te ulice. Tu slijedeću noć uhvatio me za ruku, stiskom područja između kažiprsta i palca zaključio vrlo čudne i istinite stvari o meni i prorekao…Čudna pojava i jako čudan osjećaj..ostavila sam mu novac za pivo, a zauzvrat primila pokoji savjet i blic-čiščenje čakri.

Kao i svi glupasti stranci nismo odoljeli jednom od uličnih specijaliteta, pa smo se počastili prženim skakavcima. Svjesno sam tjerala misao o tome što žvačem, pokušavajući zaključiti sviđa li mi se zaista? Svidilo mi se, u rangu je sa friganim giricama, a to volim. Škorpiona je bilo lijepo gledati, skupo kupiti i kako na koncu uopće pojesti to prekrasno biće? Par koraka dalje, hrpetina ležaljki i desetci pari spretnih ručica, dobro nauljenih i u potrazi za novim parom gigantskih stopala. Nije nam dugo trebalo da se odlučimo za mali odmor i već smo bili razasuti nasred ulice s blaženim osmjesima na licu, a tete su zagrabile po našim novčanicima i nogama na milost i nemilost. Ne, nije bilo skupo. Sramotno malo novca za tako dobar užitak…samo trenutak do potpunog sna me dijelio kad sam začula ahhh..čisti užitak dva naslonjača od mene, potpuno nevino, samo stopala..ali da, osim tih nevinih masaža ima i onih drugih, vješto skrivenih po uličicama, a do mušterija je tako lako doći. Barem u Bangkoku… U stvari, to već svi znate.

Mnogo toga vi već znate, zato mi je suvišno prostirati riječi o temama gdje ima dobri shoping centar i gdje se može kupiti, kupiti, kupiti…Može se svugdje, Bangkok je stvoren za kupovinu, od uličnih štandova, uličnih sex shopova. Prodaju se razne varijante viagri, sex filmova i Onih Pomagala.To je ono što je krajičak mog oka uspio uhvatiti u prolazu, gospodo! Nije bilo teško uočiti i zagrabiti sve ono slasno, masno, fino, kupati se u bazenu ne znam kojeg kata hotela samo za osvježenje prije još jedne noći u toj masi testosterona i drugih hormona. U tom svemu ne želiš zapaziti stvarni život, tvoj mozak te nagrađuje rečenicama tipa «To nije tvoj problem. Opusti se, ne razmišljaj sad o tome., pa tužno jest ali ti tu ne možeš ništa! Ma nema nigdje ravnoteže, imaš, nemaš! Šta, šta, sad češ o tome razbijati glavu, pa jesi blesava?». Još kad ti suputnik imena Eduard kaže «Helo, jeli mi to opet o osjećajima pričamo?» ma imaš se samo zaliti kantom hladne vode i prihvatiti trenutak kakav jest, a o osjećajima možeš pisati kasnije. Ipak pogled počne letjeti u stranu i prizori se ipak nekako uspiju zakačiti…i ostati. Vidjeli smo kako žive ljudi, stvarni ljudi Bangkoka, kakav je život uz kanaliće rijeke Chao Phraya, inače rijeka koja dijeli grad na dva dijela. Kod nas se u mehaničarskoj, obućarskoj ili nekoj drugoj radnji ističu kalendari sa golim ženama, a kod njih po zidovima su uredno izvješene slike kralja i kraljice. Strašan smrad, nered..kućice kao kontejneri nagomilani na hrpu, mrak, lavež pasa i u daljini zvuk nečeg kao zabranjenog za taj dio grada, zvuk «Bangkoka». Prolazeći kroz tijesne uličice mogli smo zaviriti kroz svačija vrata. Kao da je cijeli stan zbijen u jednoj prostoriji sa vrlo malo sitnog namještaja, u kutku sobe na podu, na rastrtom prekrivaču sjede odrasli i djeca, neki se igraju dok drugi gledaju televizor ako ga imaju. Nema nikakvog luksuza, nema dvosjeda, trosjeda, nema lustera, nema ormara…ulazna vrata su otvorena, dobrodošli. Posjetili smo tržnicu koja je rezervirana za njih, za domaće, jer barem ja osobno niti jednog stranca osim nas nisam vidjela tamo. Dok smo tapkali po lokvama otpadaka sa strana su dopirali glasovi nasmiješenih prodavača koji su ispred sebe prostirali na rukama sve svoje bogatstvo. Gomile ličija ili azijske trešnje, raznog tropskog voća, životinjskih iznutrica, žive peradi, mrtve peradi, uredno razrezanog miješanog mesa razasutog po bancima, jer nema frižidera..predivno za vidjeti, osjetiš se na trenutak kao pripadajući dio te mase jer ti se oni tako i obraćaju uvjeravajući te koliko je svježe, koliko je povoljno. Ni riječ nismo znali ali pojavilo se ono razumijevanje gdje u očima ljudi i milozvučnim nutkanjima ponovno osjetiš život. Psi su bili u stalnoj potrazi za ostacima hrane koju smiju pojesti.

Obišli smo Wat Pho, što je neizbježno u Bangkoku s obzirom da se tu nalazi kip Ležećeg Bude koji je dug je 46 metara i visok 15, te je navodno cijeli napravljen od zlata. U čitavom kompleksu, odnosno hramu, nalazi se preko tisuću kipova i figura Bude, više nego u ijednom drugom hramu u zemlji.

Neki su kupili novčiće negdje kod Budinih velikih, oslikanih stopala i cijelim putem prema izlazu, usporedo s Budinim tijelom, od stopala prema glavi ubacivali te novčiće u za to predviđene glinene posudice. Molili su se za nekog, za sebe, za snove, za vjerovanja, za želje. Slušanje zvukova nečijeg tuđeg nadanja, nečijih tuđih novčića proizvelo je melodiju i osvijestilo na trenutak misao koliko je želja na ovom svijetu. Koja glazba…

Naravno da smo bili i u Kraljevskoj Palači. Zaista je potrebno imati tu mapu koju na ulazu svi dobiju. Dobiju i prikladne dodatke odjeći, ukoliko su imali plan smucati se neprikladno ovom impresivnom kompleksu građevina različitih stilova čija je izgradnja započela još 1782. kada je Bangkok postao glavni grad Tajlanda. U ovom kompleksu nalazi se i Wat Phra, najsvetiji od svih tajlandskih hramova. Gomila ljudi u valovima ulazila je i izlazila iz prostorije gdje je strogo zabranjeno korištenje fotoaparata. Tu se nalazi Smaragdni Buda, no u ovom slučaju taj pridjev odnosi se na boju, a ne na kamen. Statua Bude izrađena je od jantara…ma opet ću, uzmite enciklopediju. Strašni su ti valovi, ljudi ulaze, izlaze, znoje se, gledaju, šire zjenice, uzdišu, dive se. Blještavilo, raskoš, moć vjere, snaga povijesti i još jedno «viđeno» koje je vrijedilo okačiti na svoj raspored. Tipičnim gradskim motornim čamcem odvezli smo se preko Chao Phraye do Wat Aruna ili «Hrama zore» koji je ime dobio po indijskom Bogu zore, Arunu. Ovaj hram iz 17. stoljeća bio je prvi dom Smaragdnog Bude. Hram je inače arhitektonski prikaz planine Meru, koja predstavlja središte svemira u budističkoj kozmologiji. Osim predivnog pogleda uočila sam i zaposlene žene na skeli susjednog hrama koji, uz još tri ista takva, okružuju Wat Arun i s njim zajedno čine nevjerojatnu gigantsku cjelinu. Da, ovdje su žene najčešći bauštelci.

Prije dolaska u Kanchanaburi zaustavili smo se na nezaobilaznoj, plutajućoj tržnici, mislim da je to bila Damnoen sadouak tržnica, iako ih u okolici Bangkoka ima više. Cijelo mjesto povezano je kanalima kroz koje plove male lađice…u jednu od njih smjestili smo se i mi. Kiša je počela pljuštati nedugo nakon što smo počeli uplovljavati na Market, odnosno glavni kanal gdje druge lađice oboružane hranom, pićem i raznim suvenirima, napadaju u ritmu vesala kojim upravljaju većinom žene. A okretom glave s lijeva na desno može se vidjeti kopneni dio tog ludila, štandovi s kojih bivaš iščupan iz te mase brodića, samo ako si krivom nijansom pogleda dao do znanja da bi ti se nešto moglo svidjeti. Imaju one štape, duge štape s kukom na kraju, s kojima u tren oka dovuku tvoj brod do tvog trenutka odluke, kupiti ili ne? Osjećala sam se ko hobotnica, znate kako se hobotnice vade iz mora, kad su već pri površini? I dok se Nikola na čvrstom tlu slikavao sa pitonima, nas je napala iznenadna kiša. Nastao je kompletni metež, ma smijala sam se ko’ zametena ne vjerujući kolika je gužva nastala u roku dvije minute, a smijeh, vika i međusobno gurkanje brodova činilo je nemogućim ideju da se to klupko vesala i motora ikad razdvoji, prestroji, prestane biti jedna splav i nastavi ploviti u sporednim smjerovima. Ipak, sve se razbistrilo u par minuta prestankom kiše i onda tišina, smireni pogledi…nastavak fotografiranja.

Izlet smo nastavili posjetom mostu na rijeci Kwai, odnosno rijeci Mae Nam Kwae Yai. Nema se tu što posebno vidjeti, maleni mostić, riječica, pruga i pomalo neuklopljiva i smiješna turistička lokomotiva sa voznim redom za turiste koji su valjda, kao i mi, bili jednako zbunjeni porukom šarenila i sreće na tako nepravednom i tužnom mjestu gdje je živote u mukama ostavilo 16 000 zarobljenika. Tijekom drugog svjetskog rata..ma znate već…Zanimljivo je kako se u blizini mosta nađe maleni tigrić kojeg možete nahraniti mlijekom iz bočice, ma za malo novaca..kako možete kupiti haljinu, vestu, japanke, možete sjesti i pojesti…sve oko mosta na rijeci Kwai. Svoj put nastavili smo prema Tiger Temple odredištu…zaista smo svi bili uzbuđeni. Svatko od nas imao je svoje mišljenje o Hramu. Drogirani ili ne, oni su nas čekali. Oblizivali su svoje šapice, gledali u daljinu i čekali.. Mi smo provjeravali naše fotoaparate, oblizivali kutove usana i gledali u red ispred sebe. Red je bio dosta velik pa je nas nekolicina odlučila nadoplatiti kartu i provući se u bržu liniju. Na ulazu predali smo već uhodanoj ekipi naše fotoaparate i ušli u Hram, u liniji jedan iza drugoga, odvukli su nas do prvog tigra, gdje smo se prepustili bljeskalicama svojih aparata. Društvo je profesionalno posloženo nad tigrom, lijepa zajednička fotografija, prvi dodir tog predivnog bića.

Onda smo jedan po jedan, opet vođeni sigurnom rukom čuvara posjedani pored drugog tigra s kojim smo se mogli pojedinačno slikati i provesti tih par trenutaka dok je on naslonjen glavom na našim bedrima i diše u našem krilu. Da, tigar mi je spavao na bedrima, a ja sam samo razmišljala o tome kako nisam dostojna te životinje. Koliko mu se divim, koliko je snažan i koliko je savršeniji od mene, a leži mi u krilu i pored svega toga izgleda tako malen i tih…pomiren sa svojom sudbinom. Opet onaj unutarnji glas savjesti…ili Eduard i njegovo «Hoćemo li opet o osjećajima»? Mještani su 1994. godine donjeli jedno mladunće čiju su majku ubili lovci. To mladunće trebalo je biti preparirano i u njega je već ubrizgana tekućina za pripremu postupka.. mladunće je nedugo nakon što su ga monasi primili, uginulo…Brzo se pročulo o njihovoj spremnosti na brigu o životinjama pa se danas tamo uz tigrove mogu vidjeti i mnoge druge životinje. Koze, vjetnamske svinje, srne, konji..svi oni šeću slobodni, gotovo je nestvarno biti na korak od divlje svinje koja hrani mlade! Ako idete na Thailand posjetite hram, ma doživite to, budite u onoj dugoj liniji, jer kad dođete na red moći ćete se slikati sa mladunčadi, sa dva tigra u isto vrijeme, sa tigrom na tronu, sa čitavom obitelji. Što ćete osjetiti, kako ćete odreagirati, neka bude vaše osobno pravo i mišljenje. Ja sam odradila onu brzu liniju i odlučila da je dovoljno. Ili to ili suočavanje sa milijun pitanja koji se vrzmaju po zamračenim djelovima vlastitog uma. Za ili protiv. Ah…

Nastavili smo put prema splavovima usred đungle, uz rijeku Kwai. Dok su jedni uživali u laganom bamboo raftingu drugi su splav pratili nizvodno kupajući se..a tko bi to bio nego Nikola, naš vođa i organizator putovanja, te njegov česti suputnik i prijatelj Krešo. «Stari moj»…okupali su se oni u toj rijeci, a Krešu je nešto i zagrebalo po nozi ili je on zagrebao dno…Tamo su i dubine male, a u Kreši dva metra bez greške! Noćarili smo ispod zvijezda, jeli i pili daleko od buke i gradskog zraka…Buđenje iz stoljetnog sna, doručak i pozdrav splavovima i rijeci. Novi, prekrasni prizori pred nama…slonovi. Tu su, samo na koji metar od nas, gledaju nas onim malenim okicama i znaju koji im je zadatak. Obavili su ga savršeno. Uspinjemo se Renata i ja na povišeni plato, a s druge strane približava se slon, njegov «mahonut» odnosno trener ga namješta u ravninu platoa da bi se nas dvije mogle elegantno ukrcati u ograđeno sedlo. Krećemo u šetnju..mahonut ga navodi kuda trebamo ići. Stopala su mi naslonjena na njegov vrat. Hrapava, topla koža, polagano gibanje i praćenje njegovih kretnji, ponovna spoznaja trenutka..Svi smo dobili priliku iz sedla kliznuti slonu na ramena, namjestiti mu se oko vrata, nahraniti ga i osjetiti se i sam na trenutak dijelom krda, dijelom divljine, dijelom jednog putovanja, dijelom zemlje, dijelom svemira. Ma bila sam toliko sretna da sam htjela zagrliti cijeli svijet, prosuti se po nebu i poljubiti svako biće ovako prekrasno, Bogom dano..to su bili ti osjećaji, otprilike…

Put je vodio do Nacionalnog parka Erawan. To je područje od oko 550 četvornih kilometara parka, a glavna atrakcija jesu sedam slapova «Erawan falls» nazvanih po troglavom bijelom slonu iz hinduističke mitologije, Erawan. Slapovi tirkizne boje okruženi prekrasnom prirodom, proglašeni su jednim od najljepših u Aziji. Sedam je razina slapova koji padaju 1500 m u kaskadama..popeli smo se do sedme i onda spuštajući do prve okupali skoro na svakom slapu. Voda ugodnih 24 stupnja i ribice od nekih 20-ak cm koje uredno zobaju po stopalima. Urlik iznenađenja i smijeh…zabava, kupanjac…skakanje i prevrtanje po slapovima, čista uživancija. Tu i tamo uhvatila sam kojeg majmuna kako nas promatra sa sigurne udaljenosti i gleda gdje bi mogao što đepariti..vražje, a tako slatke životinje. I tako prođe još jedan dan u raju.

Fotografije koje sada gledam u toplini doma, lutkice iz Mijanmara, pribor za jelo s Tajlanda, uspomene i sjećanja, mirisi i okusi, novi snovi i nova putovanja…sve to stavljam u košaricu oslikanu bojama i zvukovima ljubavi i sreće, a zove se... Hrvatski klub putnika. Hvala ti putniče, vidimo se opet!