Uz newsletter Hrvatskog kluba putnika prvi otkrijte novosti o povoljnim putovanjima!
Jednostavno upišite svoju e-mail adresu, a čaroliju prepustite nama!
Pridružite nam se, putujmo zajedno!
Vesela ekipa koja se jedne prohladne zagrebačke večeri okupila ispred hotela Sheraton, spremna za nove pustolovine, nije mogla ni sanjati o tome što je čeka na drugoj strani svijeta. Naime, svi smo se mi stotinu puta susreli s raznim dokumentarcima o carstvu Inka, Machu Picchu, gledali na Peru i Boliviju kao na nešto daleko, nedostižno. Naša prva destinacija iz Zagreba bila je Budimpešta iz koje smo nakon kratkog leta stigli u Amsterdam gdje smo se ukrcali na sljedeći let, onaj malo duži, četrnaestosatno putovanje preko Atlantika, Amazone, Anda da bi konačno sletjeli u Limu.
Nakon transfera do hotela, umora zbog promjene vremenskih zona i cijelog jednog dana provedenog u avionu, pobijedila je euforija te smo odmah krenuli u istraživanje grada. Već pri prvoj šetnji moglo se jasno vidjeti da smo među rijetkim turistima, pogotovo bijelcima jer smo od među niskim Peruancima odskakali svojom puti i visinom. Za vrijeme boravka u Limi posjetili smo neke od važnijih spomenika kulture, kao što su Crkva San Francisco i Muzej katakombi u njenom podnožju, dva glavna gradska trga Plaza San Martin i Plaza de Mayor s gradskom palačom, predsjedničkom palačom i katedralom ispred koje svakoga dana možete vidjeti smjenu straže. Također smo posjetili i moderniji dio grada, Miraflores, koji se nalazi tik uz Tihi ocean, i pun je luksuznih hotela i modernih zgrada namijenjenih malo imućnijoj klijenteli.
Sljedećeg jutra uputili smo se na prvi od mnogih izleta, točnije na otok Palomino, gdje smo plivali s morskim lavovima. Isplovili smo iz luke Callao takozvanim ”bigfishing” brodom. Prvi prizor s broda bio je otok San Lorenzo, najveći u zaljevu koji je zapravo vojna baza te je približavanje njemu nedozvoljeno. Njega smo iz navedenih razloga zaobišli, nastavivši svoj put prema Palominu. Svako toliko uz krmu broda mogao se na naše veliko oduševljenje vidjeti pokoji morski lav kako izranja i prati nas pogledom. Morski lavovi, simpatične i dobroćudne životinje nastanile su taj otok iz vrlo logičnog razloga – u tom dijelu Tihog oceana nema predatora.
Naime, morski psi tu ne zalaze te ih zato na otoku ima preko 9000. I vjerujte mi, prvim pogledom na Palomino očito je tko vlada tim otokom. Gdje god pogledaš morski lavovi bacaju se jedan po drugom i nespretno silaze u more gdje ih mi dočekujemo. Hladno more i intenzivan miris s otoka prestaje biti bitan i omamljujući nakon što ti se približi jedna od tih dražesnih životinjica te se počneš igrati s njom.
Nakon kupanja pozdravili smo se s ovim divnim bićima te se vratili natrag u Limu. Sljedećeg jutra krenuli smo za Cusco do kojeg su nam trebala 22 sata vožnje. Cusco, prijestolnica Inka, turistički je grad, potpuno drugačiji od peruanske prijestolnice. Dolaskom u Cusco za većinu su ekipe počeli problemi, zbog visinske razlike. Naime, grad se nalazi na 3416 metara nadmorske visine, te se uspon do sobe u hotelu zbog nevjerojatno rijetkog zraka čini skoro pa nemoguć. Dan u Cuscu proveli smo odmarajući se po terasama koje okružuju glavni trg, Plaza de Armas. Bilo nam je prijeko potrebno prikupiti snagu jer je narednog dana na repertoaru bio Machu Picchu. U prijestolnicu Inka, svjetsko čudo novog doba, krenuli smo u 4 ujutro, autobusom koji nas je doveo do mjestašca Ollantaytambogdje smo se ukrcali u Inka train. Čim se uđe u ovaj turistički vlak odmah se može donijeti zaključak: HŽ se može posramiti. Udobna sjedala, kava i doručak uključen u cijenu ono je što vam nudi Inka rail. U vlaku se ekipa lagano razbudila te smo si prikratili vrijeme puta pjesmom. Naravno, na repertoaru su bila poznata imena domaće estrade, jer kako bi bilo koje putovanje prošlo bez Miše i Grdovića? Izašli smo iz vlaka i još ni traga Machu Picchu, čeka nas još jedan bus koji vozi do samog ulaza. Tu je već svima bilo lagano dosta i htjeli smo što prije stići na odredište. Na ulazu nas je dočekao naš vodič te smo krenuli u obilazak ovog arheološkog spomenika. Tako je posjet Machu Picchua prestao biti samo san, bilo je trenutaka kad nisam mogla vjerovati da se krećem kroz grad Inka.
To mjesto zaista je čarobno i sigurna sam da uz današnju tehnologiju i sve moguće stručnjake ne bi bilo moguće izgraditi ni 5 posto onoga što su Inke u svojoj kratkoj vladavini uspjele. Nakon šetnje s vodičem, dio ekipe krenuo je na uspon na Huayana Picchu, vrh s kojeg puca nevjerojatan pogled. Ovaj zahtjevan uspon prošli su bez poteškoća te se vratili zadovoljni i pridružili se nama koji smo dan proveli na samom Machu Picchuu. Nakon ručka u restoranu uz tračnice Inka rail, slijedio je povratak u Cusco, koji smo svi prespavali. Sljedeće jutro proveli smo na Mercado San Pedro, u centru Cusca, degustirajući razne vrste voća, kupujući suvenire, sve uz neizbježno cjenkanje. Ako smo naučili išta španjolskog, to je „precio muy grande“ i „quanto por dos“. Uz malo volje i želje za natezanjem s prodavačicama, može se proći jeftino, jer oni uglavnom na kraju pristanu na bilo kakvu cijenu. Također, u blizini Cusca odabrali smo jedan od mnogih mogućih fakultativnih izleta, posjet u Chinchero, Maras (terase) te Moray. Oprostili smo se od Cusca, sjeli u bus i noćnom vožnjom krenuli prema Boliviji. Naime, bolivijska granica „radi“ tek od 8h pa nema smisla dolaziti ranije. A i kad se otvori, na granici vlada potpuni kaos. Ljudi, busevi,kamioni, psi, mačke, rikše, svi zajedno prelaze granicu. Ne zna se „’ko pije a ‘ko plaća”. Tu sam prvi put imala osjećaj da nisam u Europi, i bio je to dobar osjećaj. Pečat u putovnicu i Bievenidos a Bolivia, idemo dalje, sljedeća postaja – La Paz. U La Pazu sličan kaos kao na granici, ima svega. Našu ideju da izađemo u večernji izlazak ubrzo je onemogućio zakon koji nalaže da se 48 sati prije izbora (a Boliviju su čekali predsjednički izbori) ne smije prodavati alkohol, čak ni strancima. Ta spoznaja nas je vrlo rano spremila u krevete. Ujutro nas je dočekao odličan vodič Vincente koji nam je istraživanje La Paza svojom stručnošću i dobrim engleskim učinio puno zabavnijim. Proveo nas je po gradu, sudjelovao u našem izletu na Titicacu i kasnije u Salar de Uyuni. Osim jezera Titicaca, najvišeg plovnog jezera na svijetu, posjetili smo Copacabanu, crkvu, te brodićima posjetili otok Isla del Sol.
Na otoku smo imali kratak treking, gdje se ponovno očitovala naša neprilagođenost visinskoj razlici, pri čemu uvelike pomaže udisanje divlje mente i žvakanje lišća koke koje ti odmah daje potrebnu energiju za hodanje. Na otoku ima više tovara nego što Dalmacija može zamisliti. Mi smo očekivali ljame, no dobro. Doduše ima i njih, vode ih djeca, a ako ih poželiš slikati, odmah si dva-tri bolivianosa lakši. Naredni dan u La Pazu održavali su se izbori, što je grad pretvorilo u grad duhova. Apsolutno sve je bilo zatvoreno. Odvezli smo se kombijem u „europskiji“ dio grada, u potrazi za indijskim restoranom. Tijekom čitavog puta hrana je bila odlična, ali u indijskom bih se usudila reći i najbolja, no ne za one koji ne vole začinjenu hranu. Još jedno rano ustajanje i izlet koji sam najviše iščekivala, Il camino del Muerte. Vožnja biciklom po 68 km dugačkoj cesti smrti, sa startom na Los Yugas na 4700 metara nadmorske visine te ciljem na 1200 metara nadmorske visine. Naši vodiči osigurali su nas kako spada, dobili smo štitnike za koljena i laktove, hlače, jakne i kacige. Tako kamuflirani, krenuli smo na spust.
Prvi dio ceste, točnije oko 25 km asfaltirano je i uz par pauza i stajanja zbog neizbježnog slikanja, došli smo do kraja tog dijela gdje smo se ponovo potrpali u kombi i došli do prave ceste smrti. Camino del muerte , makadamski dio, downhill kompletno. Adrenalin raste, snimljene su zadnje fotografije i – krećemo. Cesta je odlična i cijeli tim ju je savladao u 5 sati bez problema. Definitivno iskustvo koje bih ponovila odmah!
Ručak na cilju i natrag u hotel gdje nas čeka večera uz folklor. Uz sav trud folkloraša da nas rasplešu, nisu previše postigli jer smo bili potpuno iscrpljeni od napornog dana. Idemo dalje, Salar de Uyuni nas čeka, slana pustinja od 10 000 kilometara. Raj za igranje s iluzijom i stvaranje dobrih fotografija.
Cjelodnevni izlet džipovima, ručak na stolovima od soli, otok ogromnih kaktusa, posjet hotelu od soli. Salar de Uyuni bio je naš posljednji izlet, došlo je vrijeme za oproštaj od Južne Amerike. Stigavši u Amsterdam pokazali smo daljnju volju za putovanjem te smo u kratkoj pauzi između letova našli snage i prošetali gradom. Mahnuli smo damama u izlozima, okrijepili se, vratili na aerodrom i pravac Budimpešta, a ubrzo nakon toga i Zagreb.
Što reći na kraju, preko 28 000 kilometara, 12 lokaliteta i 16 dana nezaboravnog putovanja, novih prijateljstava i uspomena koje nikad nećemo zaboraviti. Vama koji niste još putovali s Hrvatskim klubom putnika, imam samo još nešto za reći: ”Iskoristite priliku, povežite se sa svijetom. Putujmo zajedno!”
