Uz newsletter Hrvatskog kluba putnika prvi otkrijte novosti o povoljnim putovanjima!
Jednostavno upišite svoju e-mail adresu, a čaroliju prepustite nama!
Pridružite nam se, putujmo zajedno!
Sve je spremno, svi su pozdravljeni i svi su ostavljeni tamo negdje iza zastora našeg iskrojenog života. Ovo je sad kratki rez i ulazak u novu predstavu s novim glumcima.
Iz Šibenika za Zagreb krenuli smo dan ranije, suputnica Renata i ja. U hostelu nam se pridružuje i Ale kao neizostavni komadić slagalice koja je činila ekipu sa putovanja Mijanmar & Tajland u organizaciji Hrvatskog kluba putnika. Josip nam je sve pripremio i osigurao da nas prijevoznik koji će nas voziti do Budimpešte pokupi u zoru ispred hostela. Zahvaljujući uzbuđenju, bili smo jako dobro naspavani i ujutro oko 5 sati samo smo se prebacili u kombi, pogledom upoznali ekipu, napravili međusobnu blic procjenu i tiho se prepustili vozaču u ruke.
Transferi-transferi…
Budipešta-Moskva nekih tri sata vožnje, oblačići, lijepo vrijeme i još uvijek šutljiva ekipa. Hladna, europska posada i europski zračni obrok, Volim početke. Još uvijek nikoga ne poznaš, a svjestan si da ćeš s tim ljudima provesti dva nezaboravna tjedna i da oni neće više biti samo sjene u masi nego nasmiješene razglednice tvojih sjećanja.
Moskva – Bangkok, Aeroflot nas je dobro lansirao, dobili smo dekicu, najavili su nam obroke i zaželjeli sretan put. Na videozaslonu sjedala ispred sebe često sam pratila preko gps-a gdje se nalazimo. Vremenske zone smo uspješno prošli i sletjeli u Bangkok ali tu nije kraj. Transfer četvrti, Bangkok – Yangoon (Myanmar), pet sati manje nego doma i konačno odredište početka naše avanture!
Yangoon
Pri izlasku s aerodroma odmah sam na licima domaćih ljudi primjetila uzbuđenje, široki osmjeh i puno veselih pogleda. Istu noć izašli smo u obilazak kvarta. Zamislite, tamo se djeca igraju na ulici! Badminton, laštik, hvatala…Kao hobi skuplja se i strani novac, baš zbog toga smo ponijele nešto kuna da proširimo svijest o postojanju Hrvatske, iako tamo nitko nema pojma gdje je “to” jer ruku na srce, ni Šuker ni Tito nam ovdje nisu pomogli, jedino riječ Europa. Po ulicama se šire mirisi hrane, začina, kuhanja i prženja. Sve je šarmantno pomiješano s vlagom i prljavštinom koja se uzdiže s tla dok hodaš…Treba se naviknuti, mi smo preveliki čistunci za taj genijalni, nasmijani narod. Oni nemaju kanti za smeće, oni nemaju tih briga! Oni bacaju ispred sebe, iza sebe..i onda kad se nakupi dovoljno, netko to pokupi. Redovi i redovi sporednih ulica na kojima su razbacani maleni plastični stolići i malene stolice savršeno su uklopljeni u njihov svijet. Kao da se nikome ne da biti kući, svi su vani i druže se. Nešto tako je postojalo i kod nas prije puno godina, barem su mi tako pričali! Na stolićima nasmijanih ljudi pomalo hrane i koje pivo. Pljuje se na sve strane, asfalt prekriven krvlju, reklo bi se. To je posljedica žvakanja betel oraščića i soka koji se miješa s pljuvačkom. Kažu, prava domaća poslastica, a pomaže u svladavanju gladi i navodno je nekakav slabi narkotik. Mi smo cijelo vrijeme mislili da ljudi žvaču duhan…Prizor njihova osmjeha je jako zanimljiv, jako vampirski.
Stranci strše iz te mase ističući se bljedoćom kože i zubi te suvišnom hranom i pićem na tim malim stolićima. Oni su također nasmijani ali euforično, kao da se sutra neće stići smijati pa sada moraju ispucati sve.
Posjetili smo park iz bajke koji se proteže uz jezero Kandawgy. Idealno za duge šetnje i opuštanje, mladenačko ljubovanje. Kandwagyi palača sagrađena kao ogromni zlatni brod, namijenjena je raznim svečanostima poput vjenčanja za bogatiji društveni sloj.
Svoja gladna nepca nagradili smo različitim okusima Azije u obližnjem restoranu. Prosječna cijena jela je nekih 3500 kjata, naš Marko je naručio jastoga za nekih 10-ak dolara, približno 10 000 kjata iako to nije jastog već rak grmalj..barem kod nas. Svejedno, kraljevski…Pala je i koja buteljica vina. Zalazak sunca tog dana bio je poseban. Posjet jednoj od najljepših budističkih građevina, Shwedagon Pagodi ili Zlatnoj Pagodi, jednostavno je fascinantan. Neka blaga tišina provlačila se kroz masu domaćih ljudi kojima je ovo najsvetija budistička pagoda jer se ovdje čuvaju relikti od četiri prethodne reinkarnacije Bude. Budistički svećenici, Mijanmarci u molitvi, razjapljeni stranci, domaća televizijska ekipa koja je imala čast s nama napraviti mali interviju milijun sitnica koje je teško prenijeti na papir! Svi smo se zaljubili u novinarku.. Mijanmarke su prekrasne.
Preporuka za noćni život bio je Pionir, klub u kojem nema fotografiranja, jer što se unutra dogodi, unutra i ostaje. Prošvercali smo ipak pokoju sliku..mi balkanci..Nema niti odlaska na plesni podij s pićem ili cigaretom. Tehno je tutnjio dobrom brzinom, strani DJ, nešto bijelaca razbacanih po podiju u nadi za dobrim “ulovom” i mi, skompani s domaćom ekipom. Plesalo se, popilo se, bez straha i bez osjećaja ugroženosti na bilo koji način.
Yangoonski Market nudi sve, od igle do lokomotive, samo nema ženskih japanki broj 40! Ima..ali sam se dobro namučila. Na licu mjesta ručno vezu ukrase na dostavljeni sirovi proizvod i imaš unikat natikače za 15 kn! Opet gomila hrane, žohara, kokosovog soka za malo osvježenje i snagu ili ste za čašicu svježeg bambusa? Mjenjačnice, razglednice, zlato, srebro…ili ćeš kupiti malenu ptičicu, kupiti njenu slobodu..kao što je to je napravio naš širokogrudni Ale.
Nacionalni muzej zaista pokazuje raskoš kulture i povijesti ove predivne zemlje. Dva tri Red Bulla i obiđeš ti to, nije problem…ali ima se što i vidjeti, od arheologije, pisma, instrumenata, naroda i narodnih nošnji, umjetnosti. Heh, nije čudno ni ako naletite na ekipu iz National Geografica, ovaj put nisu snimali već obilazili muzej. Poželila sam im se baciti u torbu i da me vode za sobom, bilo gdje i bez plaće!
Bagan
Dolazak u Bagan prije svitanja i pravac u dolinu hramova, na hram. Bosi smo se uspeli uz strme, uske stepenice i zauzeli svoje mjesto pod vedrim nebom da bismo dočekali svitanje. Za 300 dolara možeš si priuštiti i izlet balonom, no uz to je potrebna i prethodna rezervacija. Ipak je ovaj osjećaj bio sasvim dovoljno neprocjenjiv. Nekad jedan od mnogobrojnih glavnih gradova drevnih kraljeva Burme, danas zastao u vremenu…postoje svega tri-četiri asfaltirane ulice osigurane za promet, ostalo je pijesak u cipeli.
Prizor djece koja prose, staraca koji stoje uporno na onom suncu uz cestu i čekaju da im baciš novac kroz prozor je nevjerojatan! Svi oni mašu ručicama, smiju se, nadaju i strpljivo čekaju. Domaća radinost je uz trgovinu glavni izvor zarade. Djevojčica sa svojih nepunih 11 godina, vodič je na jednom od hramova, njena majka je trgovac suvenirima i one rade skupa, složno i s osmjehom na licu. Pri izlasku iz kombija ti isti osmjesi doslovno te opkole sa razglednicama, oslikanim platnima, nakitom. Na licima žena i djece često je utrljana Tanaka, odnosno krema od kore jedne vrste drva, a navodno štiti od sunca i daje koži svjež i očuvan izgled.
Mijanmarski muškarci često nose tradicionalne duge suknje, iako se mogu vidjeti i hlače ali ovo je ipak uobičajnije. Na putu prema Mount Popa planini zastali smo vidjeti kako se tradicionalno peče rakija od kikirikija, kako se iz palmi skuplja vrlo ukusan sok na vrlo opasan način i kako se izrađuju domaći slatkiši. Mount Popa je dakle, naše slijedeće odredište. Visine je 1518 metara, davno ugasli vulkan eruptirao zadnji put 442 godine prije nove ere. Na jugozapadnom dijelu planine nalazi se Taung Kalat, odnosno vulkanski čep na čijem se vrhu do kojeg vodi 777 stepenica nalazi budistički samostan, cilj mnogih budističkih hodočasnika koji Mount Popu smatraju jednim od najbitnijih “Nat” svetišta ili svetišta duhova. O pogledu koji se pruža s Taung Kalata zaista je uzaludno išta pisati. Povratak je bio čisti doživljaj Bagana. Njihovo glavno gradsko prijevozno sredstvo je otvoreni kombi. U njemu se sjedne, u nekima se i stoji na nogama..oni su maleni pa ih se unutra uspije ugurati milijun. Nas nekolicina iz grupe imala je sreću što se kombi koji nas je trebao vratiti do hotela, pokvario. Vozač se brzo snašao i zaustavio jedan takav lokalni kombi te dogovorio prijevoz do hotela. Zvučnik je visio do stakla kroz koje si mogao vidjeti vozača, a iz njega je treštao mix strane i lokalne glazbe. Vjetar u kosi, sreća na našim licima, smijeh na licima Mijanmaraca koji su s nama dijelili vozilo i osjećaj prisutnosti. Zaista smo tu, zaista je vrijeme u životu predragocjeno.
Bagan nas je počastio i simpatičnom lutkarskom predstavom, vožnjom motociklima po starom gradu i zvukom konjskog kasa dok u kočiji pitaš s vremena na vrijeme sam sebe jeli to sve san ili si zaista dio te bajke. Nema klubova, nema kafića…restorani u kućnoj radinosti, reklo bi se. Jako ljubazni domaćini i dobra hrana. Ma za tridesetak kuna ti si sit i zadovoljan. Po povratku u hotel, ekipa Mijanmaraca s gitarom. Tko bi odolio, bilo je pjesme i smijeha, nije nam trebao leksikon stranih riječi. U očima ljudi ponekad zaista sve možeš razumjeti
Mandalay
Vrtlog automobila, motora, neprekidnog trubljenja i za naše pojmove kaos je približna riječ koja bi opisala prvi dojam ovog, po veličini drugog, a nekad također glavnog grada Myanmara. Zanimljivo je što je to jako fluidan i dobro raspoređen kaos. Nema nervoze, vozači se međusobno pretječu pritiskom trube na volanu i sve se razumije bez semafora i brojnih prometnih znakova. Registracijske tablice su crne za gradsku vožnju i crvene za vožnju po cijeloj zemlji, pa ti sad biraj koju ćeš si priuštiti. Vozi se desnom stranom ali postoji jedna kvaka..u većini automobila i volan je na desnoj strani! Tako je po cijelom Myanmaru. Modeli s volanom na lijevoj strani su jeftine verzije japanaca. Noćni život ne postoji u smislu klubova ili kafića. Počastili smo se lokalnim načinom zabave i na trideset i nekom katu neke u gomili zgrada ubacilo nas je u jedan od desetaka sobičaka, koji su se pružali dugačkim hodnicima. Donijelo nam naručeno piće, predalo mikrofone u ruke i s naklonom zaželjelo dobru zabavu! Brzo smo se snašli, pronašli na displayu glazbu koju poznamo i u fenomenalnom ozvučenju sat vremena iz sebe ispoljavali skrivene pjevačke i plesačke talente. No dobro…
Naš lokalni vodić Thura htio nam je pokazati onu ogoljenu stranu Mandalaya jer što se u gradini može vidjeti, a što već vidjeli nismo. Thura se potrudio da nam prikaže život lokalnog stanovništva. Vodio nas je po zanatskim radnjama, gdje se obrađuje zlato, izrađuju kipići Bude i drugi razni suveniri. Nezaobilazan je bio i posjet Mahamuni Pagodi ili Mahamuna Budha hramu. Opet smo tapkali bosi među masom ljudi koji su se tiho, u molitvi klanjali zlatnom kipu Budhe, odnosno Mahamuni Budhi (velikom kipu). Samo muškarci su smjeli ući u prostoriju gdje kip Budhe stoji na 1,80 metara visokom postolju i zlati se u težini od 6,5 tona. Čast mu odaju na način da na njega lijepe listiće od zlata, burmanski Shwe cha. Imali smo priliku vidjeti i kako se ti listići izrađuju.
Nakon obrazovanja, napravili smo pauzu počastivši se u lokalnom restoranu i to za smiješne novce, jelo je bilo ukusno ali sloj šporkice i neurednosti oko nas kao i mrmoljenje lokalaca koji nisu mogli vjerovati da tu sjedimo..taj obrok su učinili neprocjenjivim. Obišli smo cijeli kvartić gdje naš Thura živi sa svojom obitelji. To nisu ulice, već šumski putevi u kojima se skrivaju malene, većinom drvene kućice. Ispred mnogih odvija se neko zanatstvo, pa smo tako vidjeli kako se izrađuju cigare, japanke i masivne srebrne posude izrezbarene spretnom rukom umjetnika. Thura nas je odveo i svojoj kući, upoznali smo njegovu obitelj i još jedan dio slagalice sjeo je na svoje mjesto. Nekad budistički svećenik, sada vodić i uzgajivač gljiva, zalazak sunca dočekao je s nama u Amarapuri, gradu besmrtnosti. Impozantan drveni most od tikovine, 1200 metara dug i 200 godina star nije mogao nikoga ostaviti ravnodušnim. Šetnja po njemu, pogled na ocrtavanje oblaka u Taungthaman jezeru i nestajanje sunca iza Kraljevske palače u daljini nešto je što sjećanje neće propustiti škrto sačuvati za sebe.
Noć prije odlaska na slijedeću destinaciju, Bangkok… Nisam htjela otići, da sam barem mogla vidjeti još! Učiti od djece kako se prave glineni čupovi, sa Mijanmarcima trčati po plantažama kikirikija, svirati gitaru pod zvjezdanim nebom na jednom od tisuću hramova…Htjela sam se uvući u nečiju kuhinju, pomoći u pripremi prejako začinjenog jela, sa domaćinom popiti po jednu putnu, sa djecom zaigrati žmire, htjela sam biti vozač na desnoj strani automobila I trubiti ali ne iz bijesa. Ti ljudi su bili naši prijatelji, te majke su bile naše majke, a ta djeca su bila mi. Sve je to isti vrtlog, oni tako daleki za nas I mi još više dalji od njih, a iz istog sjemena svi smo izrasli. Ovo je bio svojevrsni povratak u iskonstvo, baš u to sjeme naše ljudskosti. Zemlja koja je zrcalo patnje, siromaštva, boli, odustajanja, nemara…zemlja koja je zrcalo vjere I ufanja, poniznosti I straha, veselja I nade…U svakom hramu, pagodi…ispred gomile zlata ili brda smeća, izboranih lica trgovaca, krvavih zubi lokalnih šofera, djeteta velikih I začuđenih očiju, tužne I lijepe žene…prepustila sam se tišini. Mijanmar me naučio kako upoznati život, a ne postaviti mu niti jedno pitanje…
