Butan – zemlja u kojoj se sreća mjeri drukčije

Od dramatičnih himalajskih vrhova i samostana priljubljenih uz litice do neobičnih tradicija i filozofije bruto nacionalne sreće – Butan je mala kraljevina koja živi po vlastitim pravilima.

Paro – slijetanje između planinskih čuvara

Butan je zemlja koja izgleda kao da je netko Himalaju presavio i spremio je u džep.
Kad sletiš u Paro, pista ti djeluje kao improvizacija, a planine oko nje kao strogi čuvari koji ne vole iznenađenja.
Kažu da je to jedna od najzahtjevnijih zračnih luka na svijetu i odmah im vjeruješ, čak i prije nego kotači dotaknu tlo.

Bruto nacionalna sreća – drukčije mjerilo uspjeha

Butan je poznat po tome što je svijetu ponudio koncept “bruto nacionalne sreće”, kao da su rekli: mi ćemo se prvo pobrinuti da nam je dobro, pa ćemo onda pričati o brojkama.
Naravno da sreća nije baš tako mjerljiva, ali ideja ima šarm, i to onaj tvrdoglavi.
U zemlji u kojoj su planine veće od ambicija, logično je da se drukčije broji uspjeh.

Thimphu – glavni grad bez semafora

Glavni grad Thimphu je vjerojatno jedini glavni grad u kojem se možeš zapitati jesam li stvarno u glavnom gradu.
Nema semafora, a promet regulira policajac u maloj kućici, kao da je sve još uvijek dovoljno ljudsko da ne treba elektroniku.
Na ulicama se miješaju redovnici u bordo haljinama i klinci s mobitelima, a sve skupa izgleda nekako mirno, bez nervoze.

Butanci nose tradicionalnu odjeću kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Muškarci gho, žene kira, i nitko ne glumi folklor, nego živi svoj dan.
Zanimljivo je da država ima pravila o arhitekturi, pa kuće i zgrade moraju izgledati “butanski”, s oslikanim prozorima i motivima koji podsjećaju na strip iz neke stare, pametne civilizacije.

Drukpa Kunley – sveti luđak i neobična tradicija

A onda dođeš do trenutka kad shvatiš da Butan ima i svoj specifičan smisao za humor.
Primijetiš faluse naslikane po zidovima kuća i prvo pomisliš da si pogriješio ulicu, a onda shvatiš da je to tradicionalna zaštita od zlih duhova.
U toj priči stalno iskače lik svetog luđaka, Drukpa Kunleyja, koji je propovijedao na način koji bi u većini zemalja završio u rubrici crna kronika.

Tigrovo gnijezdo – samostan na rubu litice

Najpoznatije mjesto je Tigrovo gnijezdo, samostan zalijepljen na liticu kao da je netko rekao: ajmo vidjeti koliko daleko možemo s vjerom i graditeljstvom.
Hodaš uzbrdo, dišeš na škrge, i svaki put kad staneš, pogledaš dolje i pitaš se tko je prvi odlučio da je ovo dobra ideja.
Kad napokon stigneš, osjetiš onu vrstu tišine koja nije prazna, nego puna.

Turizam u Butanu – gost, a ne potrošač

Butan ima politiku “visoke vrijednosti, niskog utjecaja” za turizam, što u praksi znači da te zemlja ne želi masovno.
Ne zato što je nepristojna, nego zato što se čuva.
I to je rijetko, da te netko pusti unutra, ali ti jasno da do znanja da si gost, a ne potrošač.

Butan – zemlja koja se ne žuri nikamo

Na kraju, Butan mi je ostao kao osjećaj, ne kao popis mjesta.
Kao zemlja koja se ne žuri nikamo, i zbog toga negdje zapravo stiže.
I kad sam odlazio, imao sam dojam da sam bio u državi koja tiho kaže: može i drukčije, samo se treba usuditi.

Autor bloga: Hrvoje Šalković

---